MASTITIS

Nesumnjivo najvažniji, kako zdravstveni tako i financijski problem, posebice u intenzivnoj proizvodnji mlijeka, je upala mliječne žlijezde - mastitis.
Današnja veterinarska medicina poznaje puno vrsta upala vimena, ali svrha ovoga teksta nije razrada svake od njih, nego jednostavno skrenuti pozornost na veliki značaj ove bolesti, te eventualnom čitatelju - držatelju životinje za proizvodnju mlijeka, pomoći u otkrivanju bolesti, liječenju odnosno sprječavanju pojave bolesti - preventivi.

Takva krava ima i slabije kvalitetno mlijeko, koje će u budućnosti, što je već izvjesno, biti i manje plaćeno. Takve se životinje prije izlučuju iz uzgoja, te moraju biti zamijenjene novima, što naravno opet košta. Eventualno aplicirani lijekovi u vime od strane vlasnika, što nije rijetkost, predstavljaju na kraju najveću opasnost, jer direktno ugrožavaju ljudsko zdravlje.
Kod akutnih upala mliječne žlijezde, situacija je financijski gledamo vrlo slična, samo što cijeli proces teče znatno brže. U ovom slučaju vlasnik će upalu sigurno primijetiti ili po promijenjenom izgledu mlijeka, ili po promijenjenom izgledu vimena, ili po promijenjenom općem stanju životinje, ili pak po svemu zajedno.
Zvati veterinara ili liječenju pristupiti samostalno, najčešća je dilema u opisanoj situaciji. Ako liječi sam (često razmišlja vlasnik) biti će znatno jeftinije, ali naravno nije tako sigurno kao kad se pozove veterinar.
Ali, kako sada uz ovaj gubitak mlijeka što je nastao kao rezultat upale, što će rezultirati manjim prihodom od te krave, još se dati u trošak veterinarske usluge?!

Nakon toga vlasnici vrlo često keću samostalno u terapiju. Naravno, da prvenstveno kao veterinari, ali i kao poznavatelji statistike ovakvih ishoda, spomenutu vlasnikovu odluku ne možemo odobravati.

Najčešći mogući ishodi su slijedeći:

1. Vlasnik je životinju izliječio, poštuje karencu lijeka napisanu na proskripciji i nakon zadnje aplikacije lijeka u vime, određeni broj dana ne predaje na otkupno mjesto
2. Isto kao i prethodno, ali bez poštivanja karence, te predaje mlijeko sa ostatkom lijeka
3. Nekoliko dana provodi terapiju sa određenim lijekom bez uspjeha, a nakon toga mijenja terapiju
4. Nakon opisanog u točki 3. zove veterinara i obrazlaže mu sve do sada s njegove strane učinjeno
5. ...bez objašnjenja veterinaru
6. Odmah nakon uočavanja upale vimena vlasnik zove veterinara

 Naravno da postoji još niz kombinacija, ali ove su, kako kod nas tako i u mljekarski razvijenim zemljama, najčešće.
Kada govorimo o mljekarski razvijenim zemljama (Njemačka, Austrija, Švicarska...) trebali bi, možda točku broj 2. izuzeti, jer je kod njih skoro nepoznanica, za razliku od naše zemlje gdje je svakodnevica, te nosi velike štete mljekarskoj industriji onemogućavajući antibiotskom prisutnošću proizvodnju proizvoda od mlijeka, te još jednom nije naodmet spomenuti efekt negativnog djelovanja na ljudsko zdravlje.
Kazne u spomenutim zemljama za postupak iz točke 2. su velike, a najznačajnija je ona koja u sebi obuhvaća i zabranu prodaje mlijeka kroz određeni vremenski period. Ako se radi o šestomjesečnoj zabrani prodaje mlijeka u stadu od 50 mliječnih krava, s prosječnom dnevnom mliječnošću od 30 l po grlu i uz cijenu mlijeka od 0,3 eura dolazimo do brojke od 81.000,00 eura.
Svakako radi se o iznosu koji je značajan i nezanemariv, te igra oko odluke predati mlijeko u otkup u kojem su prisutni antibiotici ili ne uopće ne dolazi u pitanje.
Po podacima prof. dr. Jamesa Andrewa, te onima prof. dr. Petera G. Helwbergera u knjizi "Economic analysis of farm programs" može se zaključiti da u stadima u kojima se provodi preventiva u smislu sprječavanja pojave upale mliječne žlijezde incidencija nastanka upale je još visokih 9%, a u stadima gdje se ne provodi još većih 20%. Ako uz to spomenemo provođenje preventive na 10 mliječnih grla košta i manje od terapije mastitisa samo jedne krave i individualnih gubitaka koji su već prije u tekstu spomenuti, ne bismo uopće trebali dvojiti da li preventivu sprovoditi ili ne.
Kako ju sprovoditi? Prvo i osnovno je - higijena objekta, jer znamo da krava veliki dio dana provodi ležeći, pa ako j ležište neuredno, neočišćeno i nedezinficirano velika je mogućnost ulaska mikroorganizama kroz sise, pa do žljezdanog tkiva. Nadalje, higijena samog vimena, ruku muzača, te opreme za mužnju je također veoma bitna. Prilikom mužnje ruke treba višekratno oprati i dezinficirati, a poslije mužnje vrhove sisa uroniti u posebnu tekućinu koja sprječava ulazak mikroorganizama kroz sisni otvor u vime. Čašice muznog aparata trebaju uvijek biti čiste i dezinficirane, gumeni dijelovi redovito periodički zamijenjeni novima itd.

Nadalje 6-8 tjedana prije očekivanog telenja, trebalo bi kravu zasušiti, a da bi se to postiglo bez pojave upale vimena, postupak treba po nekakvom redu i postepeno.
Uz smanjenje količine koncentrirane hrane i povećanja udjela voluminozne, dobro je primijeniti učestalost mužnje po pravilu niza brojeva 2 1 2 1 1 0 1 0.

Što to znači?
Prvog dana kada smo odlučili zasušiti kravu mužnju ćemo obaviti 2 puta, drugi da 1 put, treći dan 2 puta, četvrti dan 1 put itd. do osmog dana kada prestajemo s mužnjom krave. Taj, zadnji, osmi dan u četvrt vimena dobro je aplicirati antibiotik posebno pripravljen za tu svrhu, u obliku injektora kao još jedan dodatni oblik sprječavanja pojave upale vimena. Iz navedenog razvidno je da veterinarsku uslugu nismo trebali.
Uložili smo određenu sumu novaca za dezificijense za staju, vime i opremu, za zamjenske dijelove na muznom aparatu koji mora biti besprijekoran (i kojeg često zaboravljamo kao mogućeg uzročnika nastanka upale vimena) i konačno za injektore. Sve to zajedno kšta znatno manje nego što košta terapija mastitisa u 20% stada i gubici koji iz toga proizlaze. Pobrojano možemo učiniti sami i bez direktne pomoći stručnjaka.

No ako do pojave mastitisa ipak dođe i nakon svega poduzetog (što nije rijetkost u današnjih mliječnih goveda kada dnevna mliječost doseže i preko 50 l, a za svaku litru mlijeka kroz vime treba procirkulirati 300 litara krvi može se poduzeti slijedeće. Iz oboljele četvrti u epruvetu (svojevremeno smo ih i dijelili zainteresiranim farmerima) treba izmusti nekoliko mlazova mlijeka, dostaviti ga na analizu u laboratorij, te do dolaska nalaza aplicirati sadržaj određenog injektora (o kojem smo se posavjetovali s veterinarom). Ako je terapija "pogođena" četvrt će biti izliječena, a ako terapija nije uspjela laboratorijski nalaz će nam pomoći kako dalje s terapijom.
I na kraju, kao veterinari moramo navesti i onu negdje na sredini teksta spomenutu šestu točku, a to je da se nakon uočavanja promjena na vimenu ili mlijeku pozove veterinarski stručnjak. Više ja razloga za ovaj način rješavanja problema. Ponekad i prti najmanjoj promjeni na vimenu kreće se sa primjenom antibiotika, što je možda nepotrebno jer se radi o nekom benignom crvenilu ili otvrdnuću.

 Injektora na tržištu s druge strane ima svakojakih, te nisu istog djelovanja oni za suhostaj kao preventiva i kao injektori za terapiju kliničkog mastitisa.
Često se čuvaju na neadekvatnim mjestima (na prozorima staja i sl.) te ne samo što im je terapijska učinkovitost upitna već mogu djelovati i kao štetan faktor.
Na rok trajanja treba također obratiti pozornost. Jedni djeluju na bakterije, drugi na gljivice, na neke je životinja uslijed višekratne neadekvatne primjene rezistentna - otporna itd.
Pomoć veterinara putem savjeta ili intervencije uvijek je dobrodošla. Pravilnim postupcima čuvati ćemo zdravlje životinje i zdravlje svih onih koji piju mlijeko te životinje.