|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
||||||||||||||
 
> TRGOVAČKO PRAVO > Internet trgovina > Izrada web trgovina  > Internet trgovina u HR > Profitabilnost Interneta > Ugovori putem Interneta > Incoterms 2000 > Payterms Croatia > Oznake u trgovini > Rječnik ekonomije > Marine Terminology > New Terrorism Clauses > Marketing u trgovini > Duhovni kapital > Inozemna ulaganja > Novčane jedinice i oznake > Mjerne jedinice > EAN bar kod > Zakoni i propisi > Usluge za poduzetnike  UGOVORI > Temeljna načela > Predmet i osnova > Sklapanje ugovora > Forma ugovora > Uvjeti > Zastupanje > Dvostrani ugovori > Ugovor o prodaji > Ugovor o djelu > Ugovor o radu > Ugovor o zajmu > Ugovor o kreditu > Ugovor o građenju > Ugovor o zakupu > Ugovor o zastupanju > Ugovor o posredovanju > Ugovor o nalogu > Ugovor o ortakluku > Ugovor o licenci > Ugovor o komisionu > Ugovor o kontroli > Ugovor o osiguranju > Ugovor o ostavi > Ugovor o uskladištenju > Ugovor o otpremanju > Ugovor o prijevozu > Ugovor o putovanju > Posrednički ugovor o putovanju > Ugovor o alotmanu > Primjeri ugovora  Informacije > Sektor za trgovinu HGK > Poslovni WEB katalog > Trgovačke komore > AMCHAM > U.S. Commercial > Velika Britanija > Austrija > Njemačka > Hrvatska > Literatura 
IZRADA WEB STRANICA Naručite izradu modernih web stranica. U svega nekoliko minuta, kreirajte vrhunsku web stranicu uz pomoć naših CMS web stranica. Moderni dizajni za Vaše web stranice. Korištenje CMS web stranica slično je kao korištenje Facebooka, ne zahtjeva znanje kodiranja i programiranja. Započnite pisati, dodajte nekoliko fotografija i imate brzo svoju prvu web stranicu. Mijenjajte dizajn svoje stranice s lakoćom. Kreirajte web stranicu svoje tvrtke, web stranicu obrta, web stranicu udruge, započnite pisati blog... Mobilna responzivnost web stranica je prilagođavanje web stranice svim preglednicima (mobitel, tablet, računalo) i mora se implementirati na sve web stranice. Besplatna optimizacija za tražilice; SEO optimizacija omogućava vašoj web stranici da se prikazuje u prvih deset rezultata na tražilicama za pojmove koje pretražuju vaši budući kupci. Dizajn responzivnih web stranica, registracija domene, izrada CMS stranica, ugradnja web shopa, implementacija plaćanja karticama, ugradnja Google analyticsa, siguran hosting, prijava na tražilice, reklama na društvenim mrežama, ugradnja kontakt formulara za upite sa web stranica... Iskoristite ponudu: izrada web stranica i hosting po najnižim cijenama. Besplatna prijava na tražilice, besplatni e-mail, besplatna .hr domena, besplatna podrška za internet marketing... >> Link na ponudu za izradu web stranica >>
|
 |
 FINANCIJSKA TEORIJA I POLITIKA UVOD: Pojam, razvoj i zadaci financija kao znanstvene discipline 1. PORIJEKLO I POJAM TERMINA Povijesno promatrano, termin financije vodi porijeklo iz latinskog jezika, od riječi finantio, kojim se obilježavalo plaćanje. Razvojem financija kao nauke, termin financije ulazi u stručnu terminologiju i praksu, a takođe se financije razgranavaju na veći broj odvojenih specijaliziranih grana. Tako se u prvom redu monetarne financije odvajaju od tzv. javnih financija. Za razliku od monetarnih financija, termin javne financije u svjetskoj literaturi (Public finannce i Fiskal policy u anglosaksonskoj) služi za obilježavanje financijskih aktivnosti države, a cilj im je pribavljanje i trošenje materijalnih sredstava radi podmirenja općedruštvenih potreba. Izuzev spomenutih financijskih disciplina, u posljednje vrijeme dolazi i do formiranja tzv. međunarodnih financija, kao posebnog dijela međunarodne ekonomije. Međunarodne financije, promatrane i kao doktrina i kao praksa, bave se razmatranjem i studijem međunarodnih ekonomskih transakcija financijskog karaktera, i u uskoj i nedjeljivoj su vezi sa međunarodnom trgovinom. Međunarodne financije ne bave se samo međunarodnim ekonomskim transakcijama financijskog karaktera iza kojih stoji kretanje robe i usluga već i takvim međunarodnim transakcijama ekonomskog karaktera iza kojih se u pozadini ne nalazi kretanje roba i usluga. 2. FINANSIJSKE I DRUGE ZNANOSTI Još tridesetih godina ovog vijeka, francuski financijski teoretičar G. Jeze je naglašavao da u principu postoje tri osnovne znanstvene discipline koje se bave razmatranjem financijskih fenomena, i to: teorijska znanost o financijama, financijsko pravo i financijska politika. Teorijske financije treba da, po mišljenju G. Jezea, predstavljaju sintetičku znanost koja istovremeno objedinjuje ekonomske, pravne i političke momente. Između financija i političke ekonomije kao temeljne ekonomske nauke, postoji trajna i neraskidiva povezanost. Financije su se i izdvojile iz političke ekonomije i formirale u samostalnu znanstvenu disciplinu. Pojedine finansijske discipline najtješnje su povezane i sa povijesti političke ekonomije, odnosno šire, povijesti ekonomskih doktrina. pkl Suvremene mjere finansijske politike predstavljaju sastavni dio ekonomsko-političkih akcija svake zemlje i trebaju pomagati ostvarenju općih ekonomsko-političkih ciljeva. wlw Značajne su i veze bankarstva sa pojedinim mikroekonomskim disciplinama. Pod financijskim pravom treba podrazumjevati skup pravnih propisa kojima se obavlja reguliranje financijsko-pravnih odnosa do kojih dolazi prilikom prikupljanja, raspodjele i trošenja sredstava kojima se podmiruju javni (državni, društveni) rashodi. S obzirom na područje primjene, treba razlikovati nacionalno i međunarodno financijsko pravo. Za razliku od nacionalng financijskog prava, međunarodno financijsko pravo treba tretirati kao granu međunarodnog prava, čime se reguliraju međudržavni financijsko-pravni odnosi. Pored navedenih znanosti, financije su u vezi i sa određenim brojem drugih znanstvenih disciplina, kao što su npr. suvremene matematičke i statističke metode. 3. KRATAK PREGLED RAZVOJA FINANCIJSKE MISLI Već u starom vijeku, u djelima Ksenofona i Aristotela, nailazimo na izvjesne misli o financijama, ali bez određenog sistema i metoda u izlaganju (neplaćanje dugova, kamate i sl.). U starom Rimu financijskom problematikom se bavio Tacit (prevaljivanje poreza). U ovom periodu dolazi do pojave prvih banaka. U feudalizmu (XIII vijek) istiće se Toma Akvinski koji razmatra problematiku novca, poreza i državnih rezervi. Pojavom merkantilizma značajnije se tretiraju kreditno-monetarni problemi. Značajni autori su Antonio Sera u Italiji, Colbert u Francuskoj, Thomas Gresham u Engleskoj, te komercijalisti u Njemačkoj. U ovom periodu jačaju trgovački centri i razvija se bankarstvo. Predstavnici klasične škole PE (W. Petty, A. Smith, D. Ricardo) pored razmatranja problematike novca tretiraju i problem oporezivanja. U ovom periodu (XVII i XVIII) bankarstvo dobiva nove impulse, osnivaju se emisione banke, koje se bave i poslovima platnog prometa, kreditiranjem prekomorske trgovine i dr. U XIX vijeku, karakteristično je da se financije definitivno odvajaju od političke ekonomije, a značajni autori su: Lorenz von Stein, Karl Eheberg, Adolf Wagner, R. Stourm, Lerey Beaullieu, K. Wicksell i dr. Ovo je period kada su stvoreni temelji današnjeg modernog bankarstva i osnovane i danas poznate banke. U XX vijeku se posebno ističe John Maynard Keynes koji je formirao poseban pravac u javnim financijama pod nazivom Fiscal policy. FINANCIJSKA TEORIJA I POLITIKA I DIO: Osnovne karakteristike fiskalne politike FISKALNA POLITIKA I NJENE BITNE KARAKTERISTIKE KOMPARATIVNO RAZMATRANJE KLASIčNIH SHVAĆANJA FINANCIJA I FISKALNE POLITIKE KLASIČNA SHVAĆANJA O JAVNIM FINANCIJAMA Osnovne zadatke koji su tijekom XIX i početkom XX vijeka stajali pred financijskom doktrinom i praksom najbolje opisuju riječi C. F. Bastablea: "Obrazovanje i upotreba državnih novčanih resursa čini predmet koji je najbolje nazvati javne financije". U uvjetima ograničavanja aktivnosti države na isključivo tradicionalne zadatke (sigurnost, pravosuđe, vojska i diplomacija) zaista je osnovni cilj koji je postavljen pred javne financije mogao jedino i biti osiguranje državi potrebnih sredstava ("Postoje javni rashodi, treba ih pokriti" - Jeze). Osnovni zadatak koji se postavlja pred financije leži, dakle, u pokriću rashoda, a u uskoj vezi sa ovim javlja se pitanje adekvatne raspodjele fiskalnih tereta. Klasičari postavljaju kao imperativ raspodjelu javnih tereta na građane, i to na principu jednakosti. U skladu sa ograničavanjem aktivnosti države, i porezi su imali neutralan karakter. U ovom periodu, osnovni zadatak koji je postavljen pred poreze i poreznu politiku, bio je da se državi osiguraju neophodna financijska sredstva, a da se pri tome ne izazovu značajniji poremećaji u gospodarskim kretanjima. Osnovni cilj koji se postavljao pred ove, tzv. fiskalne financije bio je usklađivanje potreba države sa sredstvima, pri čemu je uspostavljanje i postizanje ravnoteže u proračunu bio pokazatelj ispravne finansijske politike (neutralne fiskalne financije). FISKALNA POLITIKA 30-tih godina ovog stoljeća korjenito se mijenja ranije uspostavljeni odnos između privatnog i javnog sektora, u korist javnog sektora. Dolazi do naglog skoka javnih rashoda, koji se umjesto ranijih 10-15% nacionalnog dohotka penju i na preko 30%. Prvobitni zadaci javnih financija se znatno proširuju, obuhvačajući ekonomsko-političke i socijalno-političke aspekte. Tako fiskalna politika postaje značajna komponenta ekonomske politike zemlje. Fiskalna politika predstavlja i znanstvenu disciplinu, koja se bavi izučavanjem doktrinarnih apekata ovog segmenta ekonomske politike. Fiskalni sistem predstavlja institucionalni okvir za djelovanje fiskalne politike, znači da fiskalni sistem obuhvaća pojedine oblike javnih prihoda i rashoda. Takođe opredjeljenje za određeni fiskalni sistem predstavlja odluku fiskalne politike. Za fiskalnu politiku industrijskih zemalja Zapada u 70-im godinama kakteristično je da je bila ekspanzivna i pretežno orijentirana na postizanje anticikličnih dejstava. Međutim, kako nepovoljne tendencije u gospodarskim tokovima nisu bile kratkotrajne i privremenog karaktera, došlo je do širenja proračunskog deficita tako da je u drugoj polovini 70-tih i početkom 80-tih fiskalna politika u najvećoj mjeri bila orjentisana na reduciranje fiskalnih deficita. Postignuti rezultati nisu bili zadovoljavajući i to kako zbog rigidnosti fiskalnih sistema pojedinih zemalja tako i činjenice da su efekti fiskalnih mjera bili neutralisani mjerama drugih segmenata ekonomske politike. Ove mjere su prvenstveno bile usmjerene na intenzivnije zapošljavanje, intenziviranje gospodarskih kretanja, i socio-političke mjere. Teoretičar javnih financija R. A. Musgrave fiskalnu politiku tretira kao stabilizacionu funkciju fiskalnog sistema, mada u širem smislu riječi pod fiskalnom politikom podrazumjeva i utjecaj javnih prihoda i rashoda na strani ponude. Pojedini autori pri tretiranju fiskalne politike obuhvaćaju daleko širi spektar efekata na makroekonomskom i mikroekonomskom planu. Prvenstveno je riječ o tzv. efektima stimulacije, putem kojih se može bitno utjecati na obim i strukturu ponude. Ovo se naročito odnosi na zemlje u razvoju. Što se tiče granice između fiskalne i monetarne politike, kao i sinhronizovanosti fiskalnih i monetarnih akcija neophodno je istaći, da su ova pitanja u uskoj vezi sa inkorporiranjem fiskalnih akcija u mjere opće ekonomske politike zemlje. MONETARNA I FISKALNA POLITIKA Utvrđivanje realnog dometa fiskalne politike u okvirima ekonomske politike zahtijeva i prvom redu razmatranje odnosa fiskalne i monetarne politike kao mjera jedinstvene finansijske politike zemlje. Za razliku od ranijeg shvaćanja, iskustva iz novijeg perioda, a naročito perioda krize 30-tih godina su pokazala da mjere iz sfere monetarne politike namaju punu efikasnost u savlađivanju teškoća, koje su pratile ova zbivanja. Iskustva iz velike svjetske ekonomske krize, su ukazala na nekompletnost mjera iz sfere monetarne politike u savlađivanju posljedica krize. I u postkriznom periodu nesavršenost monetarnih akcija dolazila je takođe do izražaja tako da je sve ovo upućivalo na potrebu koordinirane i sinhronizirane akcije mjera monetarne i fiskalne politike, a često i u kombinaciji sa mjerama administrativne prirode. Koncem 50-tih godina monetarna politika ponovo nije pokazala adekvatne rezultate u suzbijanju dosta umjerenih stopa inflacije, koje su u tom periodu dolazile do izražaja u razvijenim zemljama Zapada. U takvoj situaciji se veći značaj počinje pridavati diskrecionim fiskalnim mjerama. Nasuprot tome u 70-tim godinama XX vijeka težište se počinje ponovo stavljati na monetarne akcije, dok se fiskalne mjere koriste u nedovoljnoj mjeri. Očigledno je neprihvatljiva apsolutizacija monetarne politike, tako isto i prenaglašavanje značaja fiskalnih akcija. Kombinovanjem instrumenata iz jedne i druge sfere postižu se daleko prihvatljiviji efekti. Mada su mjere monetarne i fiskalne politike mođusobno komplementarne po svom karakteru i dejstvu, njihovo međusobno usklađivanje nije lagano niti jednostavno. Ne negirajući značenje političkih momenata pri reguliranju kombinacije mjera monetarne i fiskalne politike, fiskalnoj politici treba dati primat u slijedećim slučajevima: 1. fiskalna politika pokazuje efikasnije djelovanje na nivo potrošnje nego na reguliranje investicija, dok je kod monetarne politike efekat obrnut; fiskalna politika djeluje efikasnije na reguliranje fiskalne potrošnje na domaćem tržištu; u prevladavanju depresije fiskalna politika je efikasnija od monetarne koja pokazuje veću efikasnost u savlađivanju inflatornog buma. U suvremeni uvjetima koordiniranim korištenjem mjera monetarne i fiskalne politike se postižu znatno povoljniji efekti i stoga ovom kompromisnom rješenju treba ipak dati primat. Efikasnost primjene ovih mjera uzetih u cjelini i odvojeno, zavisi ne samo od mjera finansijske politike koje se provode, već od karakteristika trenutka kao i specifičnosti razvoja svake zemlje. JOHN MAYNARD KEYNES I NJEGOV UTJECAJ NA FORMIRANJE FISKALNE POLITIKE J. M. Keynes (1883-1946) pod terminom fiskalna politika podrazumjeva teoriju i politiku, koja putem javnih prihoda vrši utjecaj na štednju, kao i teoriju i politiku državnih investicija koje su finansirane putem javnih zajmova, da bi se stimulirala potrošnja. OSNOVNE KARAKTERISTIKE KEYNESOVE DOKTRINE U VEZI SA RAZVOJEM FISKALNE POLITIKE Keynes stavlja u centar svojih razmatranja ekonomske političke mjere, nastojeći da pronađe sredstva, da bi pomoću njih izvukao kapitalizam iz njegove krize. Osnova keynesovih razmatranja su tri osnovne agregatne veličine: ponuda, puna zaposlenost i efektivna potražnja, a osnovni faktor društvene reprodukcije je ukupna potražnja. "U kapitalizmu je evidentan raskorak izeđu globalne efektivne potražnje i ukupno ostvarenih novčanih dohodaka, a na prvom mjestu između novčane i realne akumulacije. Ukupna potražnja je predstavljena dvijema komponentama: potrošnjom i investicijama. Kolika će potrošnja biti zavisi od ostvarenog nacionalnog dohotka te sklonosti ka potrošnji. Uvijek kada se realni dohodak povećava, dolazi i do povećanja potrošnje, ali manje u odnosu na povećanje dohotka (granična sklonost ka potrošnji), jer određen iznos odlazi na štednju. Štednja je razlika između dohotka i efektivne potrošnje. Bitan uvjet ravnoteže u procesu reprodukcije je da se cjelokupan iznos štednje utroši na investicije. (Keynesova formula: štednja=investicije) Stvarnost, međutim, ne dovodi do automatskog korišćenja štednje za investicije, jer je investiciona aktivnost uvjetljena veličinom profitne stope (granična efikasnost kapitala) i visinom kamatne stope koja je u prvom planu." Keynes je na prvom mjestu pristalica miješanja u privatno-gospodarske odnose i u reguliranje tih odnosa. Budući da kapitalizam prati hronična pojava nedovoljnosti globalne tražnje, Keynes se zalaže za aktivno angažiranje države u stvaranju dodatne investicione i potrošne tražnje. U domenu porezne politike Keynes se pojavljuje kao pristalica progresivnog oporezivanja, kojim treba ići na jače zahvatanje onog dijela dohotka koji je namijenjen štednji, ćime bi se suzbijalo opadanje sklonosti ka potrošnji. Keynes zastupa mišljenje da je potrebno ići na politiku jačanja efektivne tražnje monetarno fiskalnim akcijama i iznad nivoa realnog dohotka. U periodima depresije, država interveniše mjerama ekspanzione fiskalne politike koje djeluju u pravcu oživljavanja gospodarstva. Ove mjere se sprovode bilo smanjenjem poreza od stanovništva, bilo povećanjem rashoda, s tim da povećanje rashoda ima jače djelovanje. Za razliku od ekspanzione fiskalne politike, kontrakciona fiskalna politika će ići na smanjenje rashoda i povećanje poreza, što će rezultirati smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti, potrošnje i investicija. Suvremena financijska teorija je razvila i primjenu tzv. automatskih ili ugrađenih stabilizatora. Oni predstavljaju takve javne rashode i prihode koji automatski, bez naročitih odluka državnih organa imaju kontraciklično djelovanje. POSTKEYNESIJANSKA SHVAĆANJA O FISKALNOJ POLITICI Prema poznatom američkom ekonomisti prof. Paulu Samuelsonu fiscal policy služi za obilježavanje upotrebe oporezivanja kao i javnih rashoda u procesu koji je usmjeren na: sprečavanje pada u gospodarskom ciklusu, održavanje takvog stanja u gospodarskom životu koje se karakteriše visokom stopom zaposlenosti bez izražene inflacije i deflacije. R. A. Musgrave ukazuje na tri bitne funkcije fiskalnog sistema: 1. Alokativna funkcija - finansiranje ponude javnih dobara i usluga Stabilizaciona - djelovanje na nivo agregatne tražnje Redistributivna - preraspodjela dohotka između stanovništva sa raličitim dohocima. Termin funkcionalne financije u Lernerovoj interpretaciji služio je za obilježavanje upotrebe javnog duga u anti-recesivne ciljeve, da bi u kasnijoj fazi njegovog stvaralaštva funkcionalne financije dobile znatno šire značenje. Prema ovoj koncepciji osnovna funkcija pojedinih instrumenata javnih financija - poreza, javnih rashoda, proračuna i sl. ne sastoji se samo u finansiranju javnog sektora. Ovi instrumenti dobivaju znatno šire značenje i koriste se kao instrumenti kompenzacije varijacija u privrednoj aktivnosti prvenstveno u vezi sa hroničnom nedovoljnošću globalne tražnje. Nasuprot situaciji, koja je karakteristična za prethodne decenije, kada je ekonomska nestabilnost uglavnom bila inicirana unutrašnjim faktorima, poremećaji u 70-im i početkom 80-tih godina su bili uvjetljeni pored unutrašnjih momenata i zbivanjima na međunarodnom planu (propast Bretton Woodskog sistema poslije napuštanja fiksnih pariteta deviznih kurseva, ukidanje konvertibilnosti US$ u zlatu, skok cijena nafte i sl.). Ovi poremećaji dolaze do izražaja prvenstveno kroz recesiju u gospodarstvu, izuzetan porast nezaposlenosti, kao i kroz izraženu inflaciju. Pored toga evidentno je i oživljavanje protekcionizma i prisustvo rizika mogućeg sloma sistema međunarodnog plaćanja i financiranja. Neosporno je da je restriktivni karakter monetarne politike većine razvijenih zemalja Zapadne Evrope doveo u posljednje vrijeme do smanjivanja inflacije na nivo početkom 70-ih godina, ali je ovo bilo praćeno smanjivanjem stope rasta, povećanjem nezaposlenosti, i kriznim stanjem na nekim sektorima. Provođenje isključivo monetarističkog koncepta ne može donjeti rješenje osnovnih teškoća sa kojima su suočene gospodarstva ovih zemalja. Suvremena makroekonomska politika treba da predstavlja kombinaciju mjera iz više segmenata ekonomske politike - monetarne, fiskalne, politike platnog bilansa, dohodaka, cijena i sl. U pogledu fiskalne politike od značaja je, da je ekonomska siutacija u 70-im godinama, a posebno u 80-im inicirala u domenu fiskalne politike - politiku ograničavanja agregatne tražnje, kao i ekonomsko-političke mjere koje su prvenstveno bile usmjerene na redukciju proračunskih deficita. Do izražaja dolaze kritike fiskalne politike i to na slijedeća dva sektora: - u pogledu nedovoljne efikasnosti u reduciranju fiskalnih deficita, koji su naročito došli do izražaja poslije 73/74 godine, - u nedovoljnoj efikasnosti u reduciranju rashoda javnog sektora, koji su nastali u ranijim povoljnijim uvjetima vezano uz tzv. politiku blagostanja. SUPPLY SIDE ECONOMICS Pored ozbiljnih ograničenja keynesijanske teorije evidentne su i kritike, koje su upućene monetarističkoj doktrini, tako da ni jedna ni druga ne predstavljaju više efikasan okvir za vođenje ekonomske politike. Keynesov pristup intervencionizmu je bio motiviran osnovnim principima anticikosobne ekonomske politike sa naglašenijom ulogom monetarno kreditne politike, a posebno fiskalne politike. Evidentna je i razlika u pogledu karaktera državne intervencije. Dok je intervencijom Keynesovog tipa bio prvenstveno ad hoc karaktera u suvremenim uvjetima on je direktno vezan za provođenje određenih strukturnih promjena. Keynesova ekonomska teorija je de facto teorija depresije. Problematika funkcionisanja tržišnog i cjenovnog mehanizma kao i same inflacije tretira se periferno i ne predstavlja glavnu Keynesovu preokupaciju. Sve se promatra u kontekstu savlađivanja krize i depresije. 80-tih do izražaja dolazi prodor tzv. nove klasične ekonomije ili monetarizma racionalnih očekivanja. Međutim, ni koncepciju fridmanovskog monetarizma ne treba ocijeniti kao prihvatljivu i to prvenstveno stanovište da je restriktivna monetarna politika jedini preduvjet za vođenje uspješne antiinflatorne politike. Druga polovina 70-tih dovodi do prodora novog teorijskog pravca supply side economics (ekonomija ponude). Ona polazi od stanovišta da se osnovni uzroci ekonomskih poremećaja nalaze na strani proizvodnje, a ne u domenu tražnje, ćime odbacuju keynesijanski stav da tražnja predstavlja osnovnu polugu kojom se kontroliraju gospodarska kretanja. Od interesa je istaći da fiskalna politika predstavlja jedan od glavnih instrumenata u okvirima supply side economics kao doktrinarnog pravca, budući da se polazi od stanovišta da se politikom reduciranja fiskalnog opterećenja treba djelovati na porast privatne inicijative. Protiv inflacije ekonomika ponude se bori kako mjerama finansijske politike tako i proširenjem postojećih kapaciteta. Protagonisti ekonomike ponude insistiraju na svođenju uloge države u tolerantne granice. Posebno značenje dobija privatna inicijativa poduzetnika i ona u uvjetima stagflacije treba da predstavlja osnovnu pokretačku snagu za izlazak iz kriznog stanja. Nasuprot keynesovog koncepta, koji je u osnovi makroekonomski, koncepcija supply side economics je mikroekonomskog karaktera. Naglašava se prednost ovog koncepta što se u praksi može kombinirati sa drugim koncepcijama. Ovo se prije svega odnosi na monetaristički pristup i u tom pogledu su svakako od značaja iskustva administracije predsjednika SAD Regana u proteklom periodu. Tako, de facto, Reganova administracija pri koncipiranju ekonomske politike nastoji da kombinira tri škole i to: monetarizma, supply side economics, i u određenoj mjeri elemente keynesijanizma. Na doktrinarnom planu do izražaja dolaze i nadalje sporovi između pojedinih škola oko rješavanja osnovnih problema, koji su prisutni u gospodarskom životu - inflacije, privrednog rasta, prestrukturiranja gospodarstva i sl. Pored ostalog, ističe se, da iz istraživanja postojećih efekata primjene supply side economics proizilazi da primjena ovog koncepta dovodi do preraspodjele nacionalnog dohotka u korist krupnog kapitala, dok istovremeno pokazuje limitirajuće efekte na preraspodjelu u korist stanovništva sa nižim primanjima. Od značaja je naglasiti, da bi njena konsekventna primjena dovela do ukidanja brojnih socijalnih davanja, subvencija i pomoći, koje je keynesijanski koncept uvodio u ekonomski život. MONETARNA I FISKALNA POLITIKA INDUSTRIJSKI RAZVIJENIH ZEMALJA U 80-TIM GODINAMA U situaciji postojanja više škola ni jedna od doktrina ne predstavlja generalno prihvaćen okvir za vođenje ekonomske politike. Sve više dolazi do izražaja stanovište, da je neophodna podrška montarnim akcijama i to prije svega mjerama iz sfere fiskalne politike, politike bilansa plaćanja, deviznog kursa, kao i politike dohodaka i cijena. MONETARNA POLITIKA U 80-IM GODINAMA Za razliku od situacije iz 70-ih godina kada je u politici smanjivanja inflacije većina industrijski razvijenih zemalja poklanjala veću pažnju kontroli kamatnih stopa u 80-im godinama poenta se stavlja na kontrolu monetarnih agregata, odnosno stopa njihovog rasta. Od posebnog značaja je restriktivna monetarna politika SAD u proteklom periodu, koja je u znatnoj mjeri doprinijela smanjivanju stope inflacije u SAD u poređenju sa drugim zemljama, razlici u kamatnim stopama između SAD i drugih zemalja i precijenjenom kursu dolara. Povećanje kamatnih stopa se samo u početnom periodu moglo pravdati isključivo restriktivnom monetarnom politikom a kasnije u ovom pravcu djelovalo je i više drugih faktora. Tako je neosporno, da je kao posljedica ekspanzivne fiskalne politike SAD povećana tražnja za kreditom, što je uz datu akumulaciju djelovalo na povećanje kamatnih stopa. Pored ostalog, određeni utjecaj na visinu kamatnih stopa imala su i očekivanja fiskalnih neravnoteža u narednom periodu, što je bilo uvjetljeno povećanjem deficita. Mada je povećanje kamatnih stopa promatrano u svjetskim razmjerama fenomen od općeg značaja, za SAD je karakteristično, da je došlo do višeg nivoa realnih kamatnih stopa u poređenju sa drugim zemljama. Ovo je, pored ostalog, doprinjelo i apresijaciji dolara, kao i prilivu kapitala iz inostranstva radi financiranja kako proračunskog deficita tako isto i deficita tekućeg platnog bilansa. Pošto će većina faktora, koji djeluju na porast kamatnih stopa u prvoj polovini 80-ih godina, u drugoj polovini decenije izgubiti na intenzitetu, realno je očekivati da će se, u poređenju sa sadašnjim nivoom kamata, kamatne stope do 1990. g. smanjiti. Ovo se prvenstveno odnosi na visoke fiskalne deficite i na restriktivnu orjentaciju monetarne politike SAD, V.Britanije i SR Njemačke, što je u znatnoj mjeri uticalo na rast kamatnih stopa u proteklom periodu. Međutim, kamatne stope će još uvijek biti iznad onog nivoa iz 60-ih i 70-ih godina. Očigledno, da bi, pored ostalog, ovakve tendencije uticale i stvaranje povoljnije klime u međunarodnim ekonomskim odnosima, na intenziviranje procesa oživljavanja svjetske gospodarstva, kao i na otvaranje tržišta razvijenih zemalja izvozu iz zemalja u razvoju. FISKALNA POLITIKA U 80-IM GODINAMA Fiskalna politika imala je restriktivnu orjentaciju. Do izražaja su dolazile kritike fiskalne politike i to: 1. Neefikasnost u reduciranju fiskalnih deficita Fiskalni deficiti su u suvremenim financijama naročito došli do izražaja u periodu od 1973 - 1974. g. nadalje i njihovo prisustvo predstavlja jednu od bitnih karakteristika fiskalne politike i industrijski razvijenih zemalja u 80-tim. Svakako da su u proteklom periodu fiskalni deficiti predstavljali značajan generator inflacije i to naročito ukoliko se njihovom finansiranju prilazilo kroz dodatnu emisiju novca. Potreba da se priđe njihovom finansiranju je dovodila u pojedinim zemljama do Crowding-outa. Pod terminom Crowding-out efekat se podrazumjeva efekat istiskivanja privatnih investicija iz financijskih tokova, što je prvenstveno ulsovljeno ekspanzijom javnog sektora. Crownding-out efekat posebno promatrano na dugi i srednji rok dovodi do smanjenja mogućnosti finansiranja investicija od strane gospodarstva i stanovništva putem smanjivanja kvantiteta sredstava, koja su usmjerena na investiranje. Izuzev ovog dolazi i do povećanja tržišne kamatne stope, što ograničava tražnju za financijskim sredstvima. 2. Nedovoljna efikasnost u reduciranju rashoda društvenog standarda i socijalnog osiguranja Porast ovih rashoda naročito je došao do izražaja u periodu tzv. politike blagostanja. U periodu 60-ih godina kao rezultat opće ekonomske ekspanzije došlo je i do znatnijeg ekspandiranja javnog sektora u većini industrijski razvijenih zemalja. Ova ekspanzija se potpuno uklapala u opća ekonomska kretanja i stoga se nije ni postavljalo pitanje dimenzioniranja javnog sektora. Za razliku od ove situacije u toku 70-ih i 80-im godinama dolazi do promjena u opštoj ekonomskoj situaciji promatrano u svjetskim razmjerama. Uporedo sa ovim na aktuelnosti dobivaju rasprave vezane za problem dimenzioniranja javnog sektora i naglašava se potreba svođenja rashoda javnog sektora u realne granice. Ipak nije došlo do odgovarajućeg smanjivanja javnih rashoda i kao rezultat ovoga dolazi do povećanja učešća rashoda u društvenom bruto proizvodu u svim zemljama OECD-a. Značajno je istaći da je ovo povećanje bilo praćeno značajnijim izmjenama strukture javnih rashoda ukojoj sve više do izražaja dolaze transferni rashodi u vidu subvencija, socijalnih davanja, pomoći nezaposlenim, kao i plaćanja kamata na javni dug. Transferni rashodi su predstavljali u svim zemljama OECD-a izuzetno značajnu kategoriju rashoda i generalno promatrano na njih je u ovim zemljama otpadalo oko polovine od ukupnih rashoda. Spoljni dugovi zemalja u razvoju se naročito u posljednje vrijeme nalaze u konstantnom porastu tako da su prema podacima Svjetske banke u 1987. g. iznosili 1080 mlrd USA $. Neosporno je da su rashodi, koji se odnose na servisiranje ovih dugova uticali značajnije na povećanje ukupne mase javnih rashoda promatrano u cjelini. FINANCIJSKA TEORIJA I POLITIKA II DIO: Javni rashodi POJAM, OSNOVNE KARAKTERISTIKE, NAČELA I KLASIFIKACIJA JAVNIH RASHODA POJAM I OSNOVNE KARAKTERISTIKE JAVNIH RASHODA Za javne rashode je bitno slijedeće: a. javni rashodi služe u prvom redu za pokriće javnih potreba, u suvremenim uvjetima javni rashodi izraženi su u novcu. Javni rashodi, po pravilu, imaju kao osnovni cilj zadovoljenje javnih potreba, što predstavlja osnovni momenat na bazi koga se može prići razgraničenju javnih rashoda od rashoda privatnih lica. Javni rashodi su mnogo elastičniji od privatnih rashoda, no veličina javnih rashoda je uvijek limitirana mogućnostima poreznih obveznika. KOMPARATIVNO RAZMATRANJE KLASIČNE I MODERNE KONCEPCIJE JAVNIH RASHODA Za klasičnu teoriju je karakteristično, u prvom redu, da financijski teoretičari nisu pokazivali veći interes za problematiku javnih rashoda. Javni rashodi su promatrani potpuno jednostrano, isključivo sa administrativnog i političkog stanovišta, dok je ekonomsko-socijalni tretman bio potpuno zanemaren. Za razliku od klasičara, moderna koncepcija daje javnim rashodima veoma značajnu ulogu u raspodjeli ili, još preciznije rečeno, u preraspodjeli nacionalnog dohotka. Javni rashodi se tretiraju kao sredstva finansijske aktivnosti države, koja je usmjerena na postizanje ekonomskih i socijalnih efekata. Takođe je karakteristično da javne rashode ne promatra odvojeno od prihoda. NAČELA JAVNIH RASHODA 1. Načelo općeg interesa - javni rashodi služe samo za pokriće onih potreba koje su u interesu društva kao cjeline; Načelo umjerenosti rashoda - zadovoljavanje potreba shodno mogućnostima; Načelo štednje - racionalno gazdovanje društvenim sredstvima, odnosno sa što manje financijskih sredstava postizanje što većeg efekta. KLASIFIKACIJA JAVNIH RASHODA Redovni i vanredni rashodi Klasifikovanje rashoda na redovne i vanredne je starijeg datuma, ali je i danas od značaja u praksi. Kriterijum klasifikacije jeste vrijeme. Redovni rashodi imaju slijedeće karakteristike: · mogu se predvidjeti unaprijed, po visini su manje-više stalni (stabilnost), svake godine se redovno javljaju u proračunu (periodičnost), kao najprihvatljiviji momenat za razlikovanje od vanrednih rashoda. Dok se redovni rashodi odnose na redovne zadatke države i redovno pojavljuju u proračunu, vanredni rashodi se pojavljuju samo u vanrednim prilikama. Rashodi prema objektu trošenja Ova klasifikacija je usvojena u mnogim proračunskim sistemima u svijetu. Rashodi se dijele na: · Osobne rashode - namijenjeni uzdržavanju organa države, Materijalne rashode - nastaju prilikom obavljanja javnih funkcija. Rashodi prema subjektu trošenja Da li javni rashod vrši država, ili neko uže upravno tijelo ? U principu kao rashodi države uzimaju se oni rashodi koji predstavljaju rashode za koje je zainteresirana nacija kao cjelina. Rashodi užih upravnih tijela su rashodi koji ne prelaze trošenje lokalnog karaktera. Funkcionalni, investicioni i transferni rashodi Pri ovoj klasifikaciji polazi se od funkcija koje vrši suvremena država. Funkcionalni i investicioni rashodi imaju proizvodni karakter, te se svode na proizvodne rashode. Za razliku od proizvodnih rashoda koji utiču na kretanje nacionalnog dohotka bilo na direktan ili indirektan način, transferni rashodi ne pokazuju odgovarajući utjecaj u ovom pravcu. Putem transfernih rashoda vrši se samo redistribucija dohotka pojedinih fizičkih i pravnih lica na druga lica tako da ovi rashodi dovode samo do transferiranja postojećih sredstava. Kao najznačajnije kategorije transfernih rashoda javljaju se: socijalna davanja, subvencije privredi, otplata javnih zajmova i sl. Do naglog skoka transfernih rashoda dolazi naročito u periodu I svj. rata, a ova tendencija se nastavlja i dalje. U suvremenim uvjetima ekonomski i socijalni transferi zauzimaju sve značajnije mjesto u javnim financijama. Pored ostalog značajna je ekspanzija rashoda socijalnog osiguranja. PORAST JAVNIH RASHODA I NJEGOVI UZROCI PORAST JAVNIH RASHODA Ukoliko se promatra kretanje javnih rashoda u nešto dužem vremenskom periodu, može se uočiti da u suvremenim uvjetima opću tendenciju predstavlja stalni porast javnih rashoda. Ovu tendenciju uočio je još poznati njemački teoretičar 19.vijeka A.Wagner, koji je formulisao tzv. zakon porasta javnih rashoda. Svakako, dinamika porasta javnih rashoda nije u svim periodima bila ista. Treba naglasiti da znatan utjecaj na nivou rashoda imaju vanredni događaji, kao što su ratovi, krize i sl. koji u osnovi mijenjaju shvaćanja o visini učešća opće potrošnje u nacionalnom dohotku, koja su do tada dominirala. UZROCI PORASTA JAVNIH RASHODA G. Jeze grupira uzroke koji dovode do porasta javnih rashoda u dvije skupine: 1. Prividni uzroci: Smanjenje kupovne moći novca; Izmjenjena tehnika proračuna (primjena neto-proračuna); Promjene u veličini državne teritorije. 2. Stvarni uzroci: Uzroci ekonomske prirode, i to: uzroci vezani sa gospodarskim razvitkom, i uzroci koji su uvjetili državnu intervenciju na gospodarskom polju; Politički uzroci porasta javnih rashoda: unutrašnji (oblik vladavine), vanjski (međunarodni politički odnosi); Financijski uzroci: otplate javnih dugova, loše upravljanje javnim financijskih sredstvima pri pojavi suficita. Američki autori Schulz i Harriss analizirajući rapidan porast javnih rashoda u SAD dolaze do zaključka da na ovakvo kretanje utiču: rat i ratne pripreme, porast stanovništva i urbanizam, usavršavanje javnih funkcija, porast cijena, gospodarske funkcije države, organiziranje poslovnih institucija od strane države. OBIM I GRANICE JAVNIH RASHODA Zastupajući tezu da javni rashodi u principu treba da budu što manji, predstavnici klasičnih shvaćanja su smatrali da javni rashodi treba da budu od 16 do 25% od nacionalnog dohotka. Za razliku od klasičnih shvaćanja, moderna financijska teorija ne prilazi ograničavanju javnih rashoda. Stavljajući problem limita javnih rashoda u drugi plan, protagonisti modernih shvaćanja stavljaju u centar pažnje efekte javnih rashoda. Ipak se predlažu dvije osnovne grupe javnih rashoda koje u svakom slučaju treba ograničavati, i to: administrativne i neproduktivne transferne rashode. EFEKTI JAVNIH RASHODA KONCEPCIJA O NEUTRALNIM I KONCEPCIJA O AKTIVNIM RASHODIMA Suvremena financijska znanost posvećuje sve više pažnje izučavanju efekata javnih rashoda. U suvremenim uvjetima javni rashodi postaju važan instrument kojim se djeluje na ekonomska politička zbivanja. Ne postoji jedinstveno gledanje na efekte koji se mogu postići putem javnih rashoda. Kroz istoriju su se pojavile dvije relevantne koncepcije s obzirom na efekte javnih rashoda: Shvaćanje o neutralnosti rashoda nastalo je u okviru klasične građanske finansijske teorije, i prema istoj javni rashodi imaju potpuno neutralno djelovanje na gospodarska kretanja. Ova koncepcija proističe iz osnovnih postavki teorije liberalnog kapitalizma, kada je privatna inicijativa imala primat nad angažiranjem države u gospodarskim zbivanjima. U toku posljednje četiri decenije razvila se koncepcija o aktivnim rashodima koja akcenat stavlja na ekonomsko-politička i socijalno-politička dejstva javnih rashoda, dok se sam akt trošenja financijskih sredstava stavlja u drugi plan. Efekti koji se postižu putem javnih rashoda mogu biti vrlo različiti. Izrazitije mogućnosti djelovanja na ekonomsko-političkom i socijalno-političkom planu imaju transferni rashodi. Trasferni rashodi ne dovode do promjena u veličini nacionalnog dohotka, već služe prvenstveno u redistributivne svrhe. Kao najznačajnije kategorije transfernih rashoda, koji se posebno izdvajaju u pogledu ekonomsko-političkih efekata ističu se kamate na javni dug, rashodi za socijalno osiguranje, socijalne pomoći zaposlenim i sl. U okvirima transfernih rashoda naročito u posljednje vrijeme u sve većoj mjeri privlači pažnju porast kamatnih stopa i s tim u vezi porast rashoda koji otpadaju na servisiranje naraslog javnog duga. Neophodno je naglasiti da i druge kategorije transfernih rashoda (socijalne pomoći, subvencije i sl.) takođe bilježe porast, naročito u posljednje vrijeme. TEORIJA FILTRA Suvremena teorija zauzima stanovište da je rashode potrebno promatrati paralelno sa prihodima. Na ovaj način može se steći realna slika o veličini poreznog tereta i eventualnim mogućnostima povećanja porezne presije. Suvremena fiskalna teorija upoređuje financijsku aktivnost države sa filtrom, koji crpe iz gospodarstva financijska sredstva, i to putem poreza ili drugih kategorija prihoda, da bi se putem rashoda ova sredstva vratila nazad privredi. FINANCIJSKA TEORIJA I POLITIKA III DIO: Prihodi POJAM, OSNOVNE KARAKTERISTIKE, NACELA I KLASIFIKACIJA PRIHODA MODERNE DRZAVE Osnovne karakteristike prihoda: izraženi su u novcu, jednogodišnjost prihoda, trošenje prihoda ne dovodi u pitanje postojeću imovinu, služe za podmirenje troškova koji imaju opći karakter. U suvremenim sistemima prihodi se javljaju u veoma različitim oblicima kao što su: porezi, doprinosi, takse, parafiskalni prihodi i sl. Struktura sistema prihoda, s obzirom na učešće pojedinih kategorija prihoda u ukupnim prihodima znatno se razlikuje u zavisnosti od faktora ekonomsko-socijalne i političke prirode. REDOVNI I VANREDNI PRIHODI Za osnovu ove klasifikacije kao kriterij se uzima vrijeme. Pod redovnim prihodima se podrazumjevaju prihodi država, ciji se izvori u ekonomskom smislu redovno obnavljaju, i stoga se ovi prihodi svake godine redovno plaćaju. Za razliku od ovog, vanrednim prihodima smatraju se prihodi koji se ne plaćaju redovno svake godine, već samo u određenim momentima, te kao karakteristiku imaju nestalnost i neperiodičnost. Ova klasifikacija je dosta neprecizna. PRIHODI OD GOSPODARSTVA I PRIHODI OD STANOVNIŠTVA Klasifikacija prihoda na prihode od gospodarstva i od stanovništva je naročito karakteristićna za prihode socijalistickih zemalja. Kao prihodi iz gospodarstva pojavljuju se oni prihodi koje plaćaju poduzeća bilo iz ukupnog prihoda, bilo iz dobitka. Najvažniji prihodi iz gospodarstva su porez na dobitak, pojedine vrste doprinosa i sl. Nasuprot ovome kao prihodi od stanovništva se pojavljuju prihodi koje građani individualno uplaćuju, bilo po osnovu svog dohotka ili imovine. Npr. porez na plaću od poljogospodarske djelatnosti, od samostalnog obavljanja gospodarskih djelatnosti, od autorskih prava i sl, porez na prihod od zgrada, imovine, imovinskih prava i dr. FISKALNI PRIHODI (proračunski) U principu, pod fiskalnim prihodima ili porezima treba podrazumjevati prihod koje država ubire prisilnim putem, iz dohotka poreznih obveznika. To su: porezi, doprinosi i takse, gdje su najznačajniji porezi. Za razliku od proračunskih prihoda, prihodi koji ne nose proračunski karakter predstavljaju one prihode koje kapitalisticka država dobiva od svojih gospodarskih poduzeća i imanja. Za ove prihode je karakteristično da poslije zastoja u periodu privrednog liberalizma doživljavaju svoju renesansu u strukturi prihoda moderne države. Oni su rezultat gospodarske aktivnosti države. DRŽAVNI I DRUŠTVENI PRIHODI U kapitalistickom društvenom sistemu država podmiruje opće i zajednićke potrebe putem državnih prihoda (javni prihodi). Tako se i državne potrebe karaketriziraju kao javne potrebe. Društveni prihodi se vežu uz socijalistićko uređenje. Tako su u bivšoj SFRJ Ustavom definirani društveni prihodi ("sredstva za zadovoljenje zajedničkih i općedruštvenih potreba predstavljaju društvenu svojinu. Ova sredstva se mogu koristiti, njima se može raspolagati i upravljati samo na osnovu Ustava i zakona"). FISKALNI PRIHODI (POREZNI) I NJIHOVE OSNOVNE KARAKTERISTIKE Fiskalni prihodi predstavljaju obvezna davanja koja država uvodi prisilnim putem, na bazi svog fiskalnog suvereniteta. Osnovno obilježje poreza je obaveznost i prinuda. Druga karakteristika poreza jeste da ne postoji povrat poreza ukoliko su one plaćene, tj. to su bespovratna davanja. Jedino se kod plaćanja taksi očekuje protuusluga nematerijalnog karaktera. POREZI U SISTEMU PRIHODA |
||||||||||||||
